PublicSecrets.

13.11.2013.

Vječnost je trenutak, taman dovoljan za jednu šalu.

Tvoj trenutak za odlazak je došao rano. Za treptaj oka nestala si i pretvorila se u sjećanje. Jedan trenutak bila si blizu, drugi već predaleko.  Dok sam i dalje gajila onu nadu da nije sve kako izgleda, stvarnost me ošamarila kao nikad otvarajući mi vrata tako bolne istine i sve što sam tada vidjela bila je ona. Imala sam osjećaj da je u tom trenutku istine vrijeme zaustavljeno da bih ja mogla da zgrabim tu realnost koja je uništila nadu u meni. I tada ta sadašnjost, ta stvarnost sa sobom donese neku sivu boju, toliko jadnu, a prošlost otrgnu šarenilo i odnese u nepovrat. Tu je realnost počela da ruši sve.. kako je uopšte moguće da ti svijet propadne za tako kratak trenutak?
Znam da si se sakrila negdje u taj novi svijet gdje si otišla, da nas ne čuješ i ne vidiš.
Za sobom si ostavila vrijeme koje se ne može izbrisati, ničim zamijeniti. Trenutke kada si nas učila toliko stvari, i ne, nije istina da je sve za što si se trudila i što si postigla otišlo zajedno s tobom.
Nedostaješ, i šta se tu više može reći? Ko te ote od nas? Ko te odvede tako daleko da te ne možemo dodirnuti, osjetiti? Da sam barem znala, da sam se barem oprostila od tvoje pojave onako kako zaslužuješ. Onako kako bih ja to htjela.
Potreban je jak zemljotres da protrese tugu iz srca. Kada bi se barem nebo otvorilo i pustilo nas da vrištimo, da otjeramo sivi pokrivač  koji nas je prekrio , da sve to otplovi u svemir i crna rupa da usisa.
Onako kako si jaka bila, nadam se da si ostala. Bila si osoba vrijedna divljenja, osoba koja je značila čitav svijet osobi koju volim. Drago mi je što sam te poznavala.
Zaustavimo se na trenutak, zaustavimo ovu sadašnjost i hajmo na kratko zaviriti u prošlost. Prisjećam se svih stvari.. pjevanja na času, odlaženje u tvoju kancelariju po savjet, tvoj zarazni smijeh, tvoja sposobnost da saslušaš nekoga s velikim strpljenjem i razumijevanjem,  trenutke u kojima si nam se zahvaljivala koje nikako nisam shvaćala. Mi smo bili ti koji smo se trebali zahvaljivati i kojim je treba biti  čast što si nam toliko davala od sebe a tako malo tražila.
A ona... ostavila si je nesigurnu i nespremnu za ovaj svijet i nemoćnu da te pusti, ti si otišla.  Jer oprostiti se, to je vjerovatno bio najteži dio.
Nekako je razapela osmijeh, ali oči sjaje tugom koja se ne može ugasiti.
Osjetim te u svakom njenom pokretu. Vidim te u svakom tom njenom zgrčenom izrazu lica kada pomislim da će se rasuti u komade, ali ipak se diže sve otpornija. Nedostaješ joj, kao što joj nedostaje onaj dio nje koji je preminuo zajedno s tobom. To što si joj značila se riječima opisati ne može i neću to ni pokušavati.  Ostaje toliko jako sjećanje na sve one dane u kojima si joj bila sve, u kojima si je hrabrila, davala joj do znanja koliko je jedinstvena i posebna, gradila opet njen svijet kada bi ona imala osjećaj da se sve srušilo, hranile je nadom i ljubavlju, bila joj najboji prijatelj kojeg će ikada imati i kojeg niko neće moći zamijeniti. Ali mi ćemo biti ti koji ćemo joj biti oslonac, truditi se da joj uljepšamo sadašnjost i budućnost i tjerati je da se zadrži u sjećanju samo one lijepe trenutke iz prošlosti. Da svu bol pusti i da na kraju pusti i tebe i kada jednom to uradi, nemoj biti tužna neće ni ona, jer jednostavno će morati krenuti dalje. Postojat će uvijek ta nevidljiva, ta nadnaravna veza koja će vas spajati i nju podsjećati na sve što ste nekad dijelile. Nisam znala da možeš tako lahko da odeš. Nisam ni mogla zamisliti koliko odlazak osobe može zaboljeti, koliko je tuga opasna kad ti ispuni svaki dio tijela i počne neumoljivo da kida i guši.
 I dalje sam te osjećala, mislila da si tu, da nas nisi napustila.

Sjećam se kako si me zvala anđele, sjećam se kolike sam riječi hvale od tebe tako često dobijala. Ali anđele, sada mirno počivaj, anđele ovo nije zbogom. Sve do dana kada se ponovo sretnemo nosit ćemo te u srcima. Nadam se da ćeš, gdje god da si, čuti ovu poruku koju ti šaljemo SRETAN ROĐENDAN.

 

 

07.09.2012.

Pričanje je slušanje.

Prosto i jednostavno da mi sad neko kaže da ću umrijeti uskoro, prosto i jednostavno bi me boljelo briga. Pokušavam ne pasti u duboko depresiju, tako se jebeno trudim. Ali prije nego što umrem voljela bih samo osloboditi se svoje proklete tajne. Moja maska sada živi na ivici i ne znam koliko će još moći tako, ali ako maska umre, ostat ću samo ja. Ja, samo ja, onakva kava uisitnu jesam. Prokletno tužna i jadna, bez trunke samopouzdanja ali sa obiljem samosažaljevanja. Mislim da ne smijem dopusititi da me maska napusti, ona me jedina istinski poznaje, možda i bolje od mene same.

05.09.2012.

Save me.

Tajna koju krijem tako vješto, mogla bi da preraste u nešto razarajuće. Mogla bi postane atomska bomba samo čekajući trenutak da eksplodira, i tako rascijepi moju dušu, ne ostavljajući ni jednu nadu da ''crvena'' sorta osjećaja ikada više ponovo procvjeta. Takva vrsta osjećaja nije zdrava za organizam, a taj je osjećaj još otrovniji kada za njega znam samo ja.
Bijes koji osjećam i koji se dugo nakuplja mogao bi da bude koban ako pusti svoje otrove. Gledajući iz moje perspektive, mogao bi da raskomada svaku osobu koja je izazvala takvu vrstu gnjeva. Gledajući svu tu zlobu, sebičnost, morbidnost, sarkastičnost, glupost koju posjeduju obični smrtnici. koju sam gutala u sebe i čija su sada sjemena posađena u moj želudac, najrađe bih se ispovračala na svaku osobu koju bih srela na ulici.
(Neizgovorene) riječi, bez kojih ostanem svaki put kad gledam ljude, toliko su sakrivene negdje u mom organizmu da ih ne mogu ni podijeliti sa jednim običnim, bijelim, praznim papirom. Čak ni on ne bi mogao podnijeti težinu mojih riječi.
Da li ja to umišljam ili sam zapravo luda osoba koja nije svjesna sadašnjosti, prošlosti ni budućnosti, to ću valjda nekad otkriti. Ali jedno sam sigurna, nešto od tog troje navedenog će me ugušiti u sopstvenom jadu i samosažaljevanju. Potonut ću na dno okeana svojih misli i ugušit se u neizrečenim riječima. Da to su samo riječi za nekoga, ali to bi mogla biti moja napokon pronađena vrata, da iskoračim iz labirinta tajne i bijesa u kojem se neprestano gubim. Da, samo su riječi dovoljne, nisu na prodaju, samo su tvoje, totalno su slobodne, a kod mene su zaključane u mom davno zaboravljenom kovčegu, zajedno sa mojim mislila.

10.08.2012.

wtf?

The girl sits alone at her home watching the stars and wondering how do they look so alone when there are billions of them out in space. While she is watcinhg them she feels so angry and sad, steel wondering, but now she asks herself '' why are the people so mean and fucking blind?''. See, the stars are usually to far away form each other, but people are to close, but steel to far away. They hate each other, they do mean things, they ignore the pain they cause by doing some things. They don't see how many children are hungry, sad, alone and that the poor children only wish that they have a safe home but more than anything else they wish a peaceful world. They see tings that the adults can't. But the adults were children, and the children will be one day adults, so why is there a huge misunderstood between different generations. See the girl is sad because she  hasn't discovered the meaning of life yet. She is 19 and has the feeling she doesn't belong here, in this world. This world is a cold place, and she doesn't want to live in this world.

06.05.2012.

:)


"Prestravljen i opet, time da ne volim, da volim ali ne tebe, da me netko voli, ali ne ti. Ako me ti ne voliš, neću da me vole, ako ne volim tebe, ne želim voljeti."               S.B.

02.05.2012.

Just my imagination.

Zamišljam... negdje sam daleko. Daleko od svih ljudi. Negdje gdje ljudska civilizacija nije pustila svoje otrove, niti je zagadila zrak svojim prostačkim govorom i svojim odvratnim umom. Tu nije prolivena  ni jedna kap krvi, niti ijedna jedina suza..

Na tom mjestu, između ostalog, mnogo je pijeska.. gomila pijeska. Na toj gomili nalaze se i moja stopala uronjena u mekanu podlogu. Stojim zagledana u milijarde i milijarde kapljica. Te kapljica sačinjavaju nešto što se zove MORE koje je i totalno mirno, spokojno, predstavlja odraz moje duše, mog srca. I can feel the conection between the sea and me. Nebo iznad mene je toliko tamno, mrko, a po njemu rasuta obilja svjetlećih objekata, nazvat ćemo ih ZVIJEZDE. Razmišljam, da li je to nebo ljepljivo pa su se sve te zvjezdice prosto zaljepile za njega?  Možda je svaki čovjek tražio svoju zvjezdicu koja je lutala SVEMIROM i onda našavši je, kačio je tačno pored svoje najdraže zvjezdice. Time je možda hito da bude uvjeren da će ona zauvijek biti uz njega.
Ah, kako samo trepere te zvjezdice, zaljubljenje zvdjezdice.

Prilazim bliže tom moru, dok mi mekana podloga ispod stvara ugodan osjećaj, kao da letim.
Kada sam mu prišla dovoljno blizu, vidim da ipak nije toliko mirno. Želim da se prsto bacim u gomilu tih kapljica, potpuno naga... ali ne. Iako nemam na sebi ništa osim kože, ne želim da me kapljice dodiruju tako potpuno nagu, teško je oduprijeti se toj želji.. Ali ipak ima jedna želja veća od te, snažnija, ljepša. Ta želja graniči s ludilom, ta želja je velika i jaka, ista ona koju sam godinama potiskivala. Meni se čini da će se uskoro osvariti.

Podižem stopalo s pjeska, i uranjam ga u more. Ledeno je, ali svejedno zadržavam stopalo u njemu. Zatim stavljam i drugo, a želja u meni raste. Ne znam tačno za čim. Ili za KIM?
Ali samo malo, osjećam nešto, nešto snažno i približava se. Želja je na granici, eksplodirat će u meni. Postaje mi hladne, počinjem da drhitm, ali he samo od hladnoće. Želim da uzmem deku koju sam ostavila u pijesku, ali neću, Neću da me išta dotiče. Čuvam se.

Sada želim da legnem u pijesak i zagledam se u zvjezdice. A jedino što želim da imam na sebi, jesu tvoje ruke. Želim da na svakom nanometru svoga tijela ostaviš svoje otiske koji će pustiti umjerenu dozu tvojih otrova. Želja je sad već eksplodirala. Rapsnula se u meni poput velikog praska, samo ne znam s čim se sudarila, ali ta eksplozija ne boli, i ne znam šta bi od nje trebalo da nastane. Razmišljam.. gdje si sad?


Sama sam na ovom mjestu. Oko mene su podignuta veliki teški zidovi. teško je prići mi, gotovo ne moguće. Mene zanima zašto je to tako? Ne mora biti tako. Već je ovo u meni preraslo u nešto što će me natjerati da podojim ovo more obiljem kapljica. Taman sam krenula, ali nešto me zaustavilo. Osjetila sam nešto . Okrećem se oko sebe.. ne vidim nikog. Ništa.  Zidovi i dalje... oh jedan zid fali, zapravo srušen je.. mora da je to bilo od velikog praska. Ah eto ga rezultat toga. Ali svejdeno će se ubrzo izgraditi novi, tako da nema razloga za radovanje. Polako se krećem prema dekici, spremna da je ogrnem oko sebe, i otisnem se dalje, na neko drugo mjesto... ovdje te NEMA.



I onda te kraičkom oka zapazih, kao i uvijek gledaš me svojim mrkim pogledom tim očima boje ne znam tačno koje. Približavaš se, aj stojim kao skamenjena. Svaki dio moga tijela želi da pobjegne, da se sakrije od tebe, ali ne može. Dok traje ta borba ti si sve bliže i bliže. Uspjela sam da zgrabim deku i omotam se, i onda sam se bacila u bježanje... barem sam mislila da jesam, dok me tvoja ruka jaka kao zemlja nije ščepala za moju ruku. U trenutku smo se našli licem u lice, i ponovo sam se sledila. Natavila sam da se opirem, ne znam ni sama zašto. Poćeo mi se magliti pogled pa tako nisam ni primjetila da me negdje nosiš. A onda sam shvatila kako me vodiš ka moru, Joj ne. Zadnji put pokušavam da pobjegnem, ali to je ne moguće. Ubrzo sam se našla u vodi, pokušavam i dalje da ti pobjegnem. Dekica je ostala negdje u pijesku a meni se ostvarila jedna želja. Druga želja je na pomolu. Vrebaš me kao krokodil spreman da ščepa svoju žrtvu i povuče ja na dno. Umjesto toga, ti si se priližio lagano i u jednoj sekundi moje dvije želje su bile isprepletene...

16.04.2012.

Broj 2.

Pa šta da pričam, volim broj 2.. prosto je savršen. Dok stojim na prozoru i posmatram kapi koje od jučer jedna za drugom ispadaju iz modre vune razmišljam o atomima koji se kreću po praznom prostoru. Zapravo, da li je taj prostor uopšte prazan? Pored svih tih zgrada, drveća, planina, cesta, i naravno ljudi. Mislim da jeste prazan.. postoji prostor koji je ispunjen samim atomima, ali opet je prazan. Jedino što se kreće zajedno s tim atomima jeste mržnja, pohlepa, sebičnost, i odvratne misli, da li to iko primjeti? Ne primjeti, ni atomi ne se vide, trebaju posebne sprave da bise mogli uočiti. Ali mržnju niko ne vidi u tom prostoru, niti se može ikako vidjeti.. može se osjetiti, i malo je osjeti, jer zapravo taj isti neko je širi. Što se mene tiče, ja je mogu vidjeti, mogu je čak i namirisati. Možda me je zato Bog stvorio. Uvijek sam znala da sa mnom nešto nije uredu... Da se sad vratim kiši koju sam posmatrala. E pa voljela bih da barem kiša može saprati svu tu prljavštinu ali nikako joj ne uspijeva. Dalje, prelazim na vunenu površinu, dakle na oblake. Iz moje perpektive su to jako tužna bića, ovako puna vode se redovno isplaču stvarajući ovu kišu. Vjerovatno su jako tužni i ljuti kad posmatraju nas, ljude... jako, jako tužni.
Da se vratim broju 2 i tome kako ga neizmjerno volim. Pogotovo  volim u dnevniku vidjet broj 2 , neopisivo. Isto tako volim i da lažem i često to radim. To ne isključuje ovo o čemu trenutno pišem. :)

13.04.2012.

Get ready for it.

Položi ruku na srce...oslušneš li se.. pažljivo, spoznaćeš začuđen, kako su, naizgled monotni, ujednačeni damari tek neprekinuti ritam one nepoznate muzike koja ne samo da je duboko u tebi, nego je zapravo stvaraš čitavog života. Dodirneš li i drugo srce - ono koje voliš - osjetićeš kako udaraljke iznenađene u vječnoj svečanosti griješe, krše ceremoniju i ubrzavaju Straussov '' Marš Radetzky''. Ali, nasloniš li li lice - možda ćeš začuti i samog Mozarta... '' Mala noćna muzika'' ispunjava obje pretkomore! Da li to kratka pauza najavljuje Vivaldijeve gudače? Moguće je, ko bi drugi takvom ljepotom poderao tišinu?
Odmakni se sad, inače ništa od teksta! Priznaj... nisi razmišljao o ovome na takav način.
Život je neprekinuta harmonija pulsirajuće muzike.


Razumijemo li poruke? Muzika ne traži objašnjenje, ni prevodioca... Hoće da je saslušaš i upoznaš, da je dodirneš.
Uspiješ li je dodirnuti, nećeš više hodati, lebdjet ćeš, zajedno snjom, zajedno će te plesati u ritmu tvojih otkucaja, izvoditi piruete kakve svijet nikad nije vidio, niti će. Ideš dalje, na velike visine. Dodiruješ bijele oblačke, mekane, nježne, stapaš se snjima.
Bojiš li se smrti?

Poslušaj!
Zapleši, u rtimu svog srca..
Dodirni srce koje voliš.
Tako malo treba za oblije.
Samo malo muzike..




          Velimir Savić 

05.04.2012.

Fire..

Sjedim u cekaonici, cekam do moje ime odjekne ordinacijom. Savršena situacija za moje misli, prosto savrsena..mogu slobodno da se kreću bez ikakvog napora. Mnogo ih je i svaka je gora od prethodne, iako ponekad neka vesela izroni sa dna. Posto te misli ne vode nigdje, odlučujem se za jedan novi potez. Sve negativne, loše, depresivne stjerala sam u jedan ćošak, potom zavezala..što je maalo više potrajalo. Sada kada su na jednom mjestu i tako uvezane, moram se potruditi da takve i ostanu.. ili možda da ih uništim?
Ma ne, neću. One su dio mog slatkog uma, daju mu određenu dozu gorčine. Um je ipak čudna stvar. To je najsavršeniji i najsloženiji dio svakog od nas. Iako je teško svaku misao što se kovitla u njemu ostvariti, ipak znaš da su se neke stvari za kojim čezneš negdje postojale, negdje su se neke priželjkivane scene odigrale, i niko drugi ne zna za to i ne može da ti zavidi. Niko ne može da istraži šta se to tačno krije u njemu, nijedna osoba ne zna o čemu razmišljaš dok je gledaš i to je tako divno. Samo moraš paziti da ne skrene s puta, da te tvoje sopstvene misli ne progutaju. Um je dobar. Um se mora znati korisititi, to je mjesto gdje uvijek možeš da pobjegneš, to je tvoj privatni svijet. Jedino što moraš imati granicu i biti oprezan.. ipak ne želiš da te tvoje sopstvene misli progutaju, uguše... Okej, moram ići, prozvali su me..

09.01.2012.

Be.

Padao je snijeg. U početku jedva primjetno, nježno. Teško da su se mogli primjetiti tragovi.. Onda je preokrenuo list. Počeo je padati, jako, oštro, sijekao je zrak. Sada je već sve poprimilo bjelinu. Padao je satima, pa naglo prestao. Nestao je. Ali je ostavio trag. Da li će se taj trag dugo zadržati i postati trajan? Sumnjam. Istopit će se, nestat će, neće ostaviti trag.
Isto kao i ti. Bio si tu, šarao si po mom srcu različitim bojama. Snježnim bojama, koje se lahko tope. Valjda si mi tim htio dati doznanja da nećeš biti vječno tu. Naravno, nestao si. Ostale su samo boje, ali one se tope. Topi se moja ljubav. Ali šta je to topi? Topi je mržnja koja je ostala. Ali ne brini istopit će se sve, nataložit se na dnu, i onda poput i snijega nestati zauvijek za tu godinu..


PublicSecrets.

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
2948

Powered by Blogger.ba